U stvaranju sportaša jedna od najvažnijih karika je obitelj. To potvrđuju i izjave Ante Kostelića-Gipsa o mukotrpnom usponu do zvijezda njegove kćeri Janice i sina Ivice. Svakako da u mlađim dobnim kategorijama razvoj sportaša ovisi o treneru i talentu djece, no u tom razdoblju važnu ili možda najvažniju ulogu ima obitelj. Bez podrške i često financijske potpore obitelji napredovanje sportaša izostaje, a postignuti rezultati ne ukazuju da se u tim osobama krije potencijal iz kojeg izrastaju vrhunski sportaši i osobe.
Skrad zadnjih dvadesetak godina u školskim klupama krije jako talentiranu djecu koja se vrlo rano počinju baviti sportom i šahom. Prof. Zdenko Jurković već dugo godina otkriva talente i čini sve da iz njih stvori dobre šahiste što mu i uspijeva. Tomislav Brenc, Domagoj Grgurić i Barbara Rački djelo su šah-škole »Goranka« i njihovih voditelja i trenera Zdenka i Hrvoja Jurkovića. Za njihov šahovski razvoj veliku ulogu odigrale su i njihove obitelji koje su im davale svekoliku potporu.
Deset godina druženja s šahom
Tako sam se uputio do obitelji Rački, Matije i Klaudije te njihove djece Barbare i Luke. Barbara je rođena 1994. godine, a brat Luka je godinu stariji. Dok su im roditelji »kovali« obiteljski biznis, oni su uspješno završili Osnovnu školu u Skradu, Barbara je danas gimnazijalka u Delnicama, a Luka elektrotehničar u Moravicama. No, njihovi životni sportski putevi nisu započeli istovremeno.
Barbaru je šah zainteresirao još u vrijeme pohađanja dječjeg vrtića te ju je već tada zamijetio prof. Zdenko Jurković i ubrzo se potom započela Barbara ozbiljnije baviti šahom. Odlazila je u Ravnu Goru na treninge što traje i danas. Punih deset godina druži se sa šahovskim figurama. Vrlo brzo je napredovala te ubrzo u osnovnoškolskom uzrastu dolaze prve medalje i pehari, prvi međunarodni nastupi i odlični rezultati. Njena soba prepuna je priznanja i nagrada, a zadnja, s ovogodišnjeg državnog prvenstva u kategoriji do 17 godina joj je i najdraža. Barbara je postala državna prvakinja što joj je donijelo odlazak na Svjetsko juniorsko prvenstvo u Brazil, u Rio de Janeiro.
O tom uspjehu Barbara skromno kaže: – Igrala sam dobro na državnom. Ni jedna partija nikad nije izgubljena i pokušavam koncentraciju zadržati do zadnjeg poteza. Mislim da mi je to na kraju i uspjelo. Vidjelo se to i iz reakcije mog trenera i voditelja prof. Zdenka Jurkovića. Pred njom je godina velikog odricanja, rad s trenerima Hrvojem Jurkovićem i Aleksandrom Lisjenkom, no poznajući je, ona će to sigurno dobro odraditi. To pokazuje iz turnira u turnir, više od sto dana u godini igra šah.
Veliki brat
Više igra s muškarcima što joj je donijelo dodatnu sigurnost i razmišljanje »jačeg spola«. Za Barbaru se može reći kako igra muški šah.
“Kad igram protiv žena, imam tremu, postajem nervozna, dok taj osjećaj u igranju s muškarcima nemam,” kaže Barbara koja nikad nije pomišljala ostaviti šahovske figure.
Njeni interesi su, osim šaha, izlasci s društvom, internet i društvene mreže. Nakon gimnazije sigurno će krenuti na fakultet, no još nije odlučila što studirati. Završila je tečaj padobranstva i skočila padobranom, čime je željela dokazati sebi da posjeduje snagu i za nešto ekstremnije od šaha o čemu kaže:”Sve je bilo brzo, skok nisam pravo ni osjetila, no osjećaj da sam »ptica« tih tri četiri minute bio je vrlo lijep.”
Iako često zbog šaha izbiva od kuće i škole, Barbara je odlična učenica i uvijek nađe slobodnog vremena za zabavu i odmor. »Veliki brat«, kako Barbara kaže za Luku, krenuo je stazama oca Matije, u skijaško trčanje i biatlon nešto kasnije, prije sedam godina. Zadnje dvije godina Luka je ozbiljno krenuo u biatlonski sport. Kros trčanje, bicikl, roleri, skije i puška sveprisutni su u njegovom životu, a svakodnevni treninzi izmiješani su sa školskim obvezama. No, kad se želi, sve se može, kaže Luka i želi da ga u njegovom sportu, u koji su ga uveli treneri Duško Zatezalo i Dragan Naglić, uz veliku upornost koju ima, prati ljepše vrijeme jer sve se odvija na otvorenom, tijekom cijele godine.
Luka o svemu kaže:”Ako pogledam sestru, ona igranjem šaha sjedeći provodi velik dio svog vremena, dok ja nemam vremena pošteno sjesti. No, izabrao sam sport kojim se bavio i moj otac, žilama mi teče i njegova krv, a koliko znam, bio je dobar skijaš trkač. Velika želja mi je da kroz nekoliko godina napravim dobar rezultat i uđem u seniorsku biatlonsku reprezentaciju te dođem do Olimpijskih igara.”
Ponosni roditelji
Barbara i Luka su ozbiljni mladi ljudi, paralelno voze na dva koloijeka, škola i sport mogu zajedno i na svakom koraku ih prate roditelji koji imaju velikog razumijevanja za ono čime im se djeca bave. Barbara i Luka o njima kažu kako su ih sve ove godine u sportskom razvoju podržavali, kako je mama Klaudija kritičnija od tate Matije, uvijek očekuje malo više, naročito od Barbare. No, bez njihove podrške sigurno bi Barbari i Luki sve što su dosad postigli bilo puno teže ostvarivo.
Eto, Skrad se ima čime ponositi, jer državnim prvakom se ne postaje svaki dan. No, to općini donosi i dodatni »teret« jer bi i ona trebala pomoći svoje kategorizirane vrhunske sportaše. O tome načelnik Općine Skrad Damir Grgurić kaže:”Nama je čast i zadovoljstvo imati u našoj maloj sredini takve sportaše. Svakako, Barbari ćemo, u skladu s našim mogućnostima, pomoći u pripremama i odlasku na Svjetsko juniorsko prvenstvo u Brazilu iduće godine.”
About the Author
