Prosvjed u Zagrebu već je pomalo zaboravljen, Gorani čekaju prvi jači snijeg, Općine i gradovi donose zadnje rebalanse za 2014. i pripremaju nove Proračune za 2015. godinu. Tako se goranski čelnici sve više bave mađioničarstvom i pokušavaju spasiti što se može. Još uvijek nisu načisto što će im donijeti 2015. godina. Na temelju onog što znaju i onog što još ne znaju događaju se prvi izračuni Proračuna za sljedeću godinu.
Što po tom pitanju očekuje Skrajane, Općinu koja danas broji oko 950 stanovnika, gdje je najprometnije mjesto mjesno groblje, upitao sam načelnika Općine Damira Grgurića. Kroz razgovor dotaknuta su mnoga pitanja kojima se došlo do sadašnjice i problematike koja sve više utječe na život žitelja Općine ali i same Općine.
Statistika umrlih, rođenih, umirovljenih, zaposlenih…
Ako se do studenog 2014. napravi mala statistika umrlih i rođenih na području Općine Skrad od popisa stanovništva 2011. godine (1057 stanovnika) dolazi se do poraznih pokazatelja prema kojima je u zadnjih skoro četiri godine umrlo oko 100 žitelja Općine Skrad dok je u isto vrijeme rođeno oko 25 djece, uz 6 vjenčanja. Odnos 4 : 1 za umrle je zabrinjavajuć i Općina Skrad više ne broji preko 1000 stanovnika već je taj broj duže vrijeme troznamenkast.
Ako se govori o padu zaposlenosti u Skradu taj se broj smanjuje iz godine u godinu, naročito je izražen ove 2014. godine, kada je bar 30 Skrajana zaposlenih u javnim poduzećima, HEP-u i Šumariji, pa i u HŽ-u, uz uzete otpremnine otišlo u mirovinu. Nažalost na njihova radna mjesta uglavnom nije došao nitko. Umirovljeničku populaciju čine skoro dvije četvrtine žitelja Općine. Uz to dolazi i do migracije zaposlenih iz Skrada prema Rijeci, naročito u HEP-u, što će ubrzo dovesti do odlaska iz Skrada čitavih obitelji. Mladi školovani Skrajani već duže vrijeme svoj kruh nalaze u gradovima te barem dvije trećine njih, ako ne i više, ne živi više u Skradu, nemaju boravište na području Općine pa tako nema ni novca od poreza u općinskoj kasi.
Skrad trenutno ima blizu 250 zaposlenih žitelja koji iz svog dohotka izdvajaju kroz porez sredstva u Proračun Općine Skrad. Kako je zadnju godinu u mirovinu otišlo blizu 50 žitelja koji su imali dobra primanja lako je izračunati koliko je skrad već u startu izgubio. Ako se u najboljoj 2008. godini od poreza na dohodak dobilo preko 3,2 milijuna kn s oko 300 zaposlenih žitelja, prihod od poreza u 2014. bi trebao biti najmanje za šestinu manji i dolazi se do računice da Općina gubi u ovoj godini oko 540 tisuća kn poreza a još brdsko planinski zakon nije ni ukinut. Padom broja zaposlenih Skrajana koji žive u Općini i odlaskom u mirovinu većeg broja žitelja došlo je i do rebalansa Proračuna za 2014. koji pada u odnosu na prijašnje godine te se očekuje da porezna sredstva budu oko 2 milijuna kn što dovodi Proračun na visinu od max. 4,5 milijuna kn na godišnjoj razini.
Što će biti u iduće tri godine
Ako Gorani ne dobiju neki novi zakon Općina Skrad bi mogla izgubiti u samo jednoj godini preko milijun kn. Dio zbog smanjenja broja zaposlenih a dio smanjenjem poreznih sredstava koja odlaze državi i više se neće vraćati natrag. Jedan dio će se izgubiti i zbog promjene neoporezivog dijela dohotka. S možda 4 milijuna kn u 2015. godini teško će se namiriti sve potrebe života u općini pa bi moglo doći do smanjenja sredstava većini korisnika osim dječjeg vrtića ako se ne želi narušiti postignut standard, rad u cjelodnevnom sustavu. Tko će gubiti? Po svemu sudeći, osim rezova u JUO, prvenstveno plaća i dodataka na plaće, udruge će prve osjetiti rezove i oni bi mogli biti oko 30 posto, koliko će se manje novca sliti u prvoj godini novog načina financiranja. U drugoj godini izgubit će se još oko 30 posto kao i u trećoj godini a potom više sredstva od poreza iz države neće dolaziti…tako da bi proračun u 2018. godini mogao doći do razine od oko 3 milijuna kn. To su grube projekcije, zastrašujuće i doći će u pitanje opstojnost Općine.
Kako dalje
Iz svega što bi se moglo dogoditi postavlja se pitanje da li država ima uopće volje spašavati to područje na kojem je život ipak drugačiji nego u drugim područjima Hrvatske. Šuma je oko svakog naselja, nema kvalitetnih obradivih površina, znači neki jači oblik poljoprivrede u Općini Skrad ne dolazi u obzir. Stočarstvo također nema uvjeta jer se izgubio i onaj mali slijed bavljenja stočarstvom unazad 50 godina. Seoska gospodarstva odavno više nisu na životu. Sela odumiru iz dana u dan sve više i prodajom kuća postaju oaze mira za vikendaše.
Svi govore kako je Gorski kotar hrvatska ŠVICA, no je li to tako. Jedino da dođe do tektonskih promjena i brda se izdignu iznad 2000 metara tada bi se moglo govoriti o turističkom spoju „PLAVOG I ZELENOG“. Goranski turizam i turistička stvarnost je 30-ak noćenja u prosjeku po prijavljenom krevetu i od toga se ne može živjeti. Još ako se vrijeme smiluje pa bude tri mjeseca dobre zime, dobrog snijega i isto toliko dobrog ljeta tada bi dio Gorana od turizma imao neku korist.
Da bi Skrad i Gorski kotar išao naprijed država je već trebala svojim mikro gospodarskim projektima oživjeti ovaj kraj pitajući se usput što dati i običnom čovjeku da on ostane živjeti ovdje i raditi u krugu do 100 km. No to izgleda previše ne interesira one koji su na čelu države, nije bitno da li su desni ili lijevi. Iseljavanje je u Gorskom kotaru izraženije nego u drugim ruralnim područjima, no danas sutra postavljat će se pitanje tko će zarađivati za mirovinu naše generacije koja je pred mirovinom…Ima li vremena za promjene pitam se i ja sam…Uglavnom vraćamo se u godine prije uvođenja brdsko planinskog zakona, u Proračune koji će biti sve osim razvojni…
Evo to su razmišljanja koja je vaš novinar sabrao u jednu priču razgovarajući s načelnikom Općine Skrad Damirom Grgurićem. Budućnost nije oku lijepa no odluka preostalih Skrajana koji su svoj krov nad glavom stvorili u Skradu daje snagu da se opstane usprkos svim nedaćama koje su se pojavljivale u proteklih dvadesetak godina, kada su zakoni išli na ruku većim igračima a ne malom čovjeku, kada se „reklamirao“ lagodan život bez puno rada a danas se teško vratiti unatrag 50-ak godina, iz grada u selo i početi iznova graditi „priču“, kada je šuma bila više od km od sela, kada se čula svakog vikenda svirka harmonike i pjesma žitelja po završetku svakodnevnih poslova…
No „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo…“, rekao je Krleža u Baladama Petrice Kerempuha…pa neće ni Skrajani ni Gorani samo tako odustati od svog budućeg življenja na ovim prostorima, usprkos svim nagomilanim teškoćama, jer oduvijek se na ovim prostorima teško živjelo.
„Samo da je posla, neka je i teško, Gorani su na to naučeni…“, reče u prolazu jedan stariji umirovljenik i nastavi laganim korakom do svoje trgovine praćen hladnim goranskim jutrom.
About the Author
