U današnje vrijeme užurbanosti i nestizanja ispunjavanja svih obveza, pri čemu nam se čini da dan traje sve kraće, često zaboravljamo na druženja i one lijepe trenutke koje dijelimo s dragim nam osobama, shvaćajući tek poslije koliko su oni dragocjeni i nenadoknadivi. Takav trenutak bio je i 27. siječnja ove godine kada je baka Franka Krizmanić, rođena Grgurić, slavila svoj 100-ti rođendan. Fizički dobrog izgleda, odlične memorije i sjećanja, u toploj kuhinji kćerke Anke u Zadru, kratkim rečenicama ispričala nam je svoj život. Bila je drugo dijete od šestero rođenih u obitelji Grgurić, a tijekom svih godina živjelo se, kako je kazala, svakako. Baka Franka rodila je šestero djece, dvije kćerke i četiri sina, od kojih je danas živo njih dvoje, kćerka Anka i sin Branko. Ima sedam unuka, osam praunuka i četiri prapraunuka. Udovica je od 1976. godine. Skromna cijeloga života, pa tako i u svojoj priči, kazala nam je da ju je najviše radovalo kada je vidjela da njezin posao u polju i kući napreduje, da djeca rastu i postaju svoji ljudi. Radila je puno u poljoprivredi, voljela je šivati i peći kruh – hlepčake, voljela je šumu, brati vrganje i borovice, a u slobodno vrijeme pjevati. O sebi je rekla:“Rođena sam u Hripcu, 22. siječnja 1907. godine. Preživjela sam tri rata. Nije bilo lako, živjelo se više u oskudici nego u dobru i izobilju. U mladosti sam znala ići pješice s ručnim kolicima u Zagreb ili Rijeku zaraditi za kruh. Natrag bi vozila brašno i još ponešto od hrane… Udala sam se i živjela u selu blizu Skrada, pod Skradskim vrhom, Hripcu. Rodila su se djeca, rasla su i školovala se. Zadnjih godina zime provodim kod kćerke Anke i zeta Rafaela u Zadru, a kad zatopli vračam se svom Hripcu, u svoju drugu kuću, jer je prva izgorjela u požaru 1954. godine. Zdravlje me služi dosta dobro, bilo bi mi lakše da mogu ovdje kod kćerke nešto raditi, bili bi mi dani kraći. Sve se mijenja, i vrijeme i ljudi. Ja sam se zaista naživjela, sto godina puno je i za reći, no kad je zdravlja lakše je…“ Kćerka Anka s kojom živi zadnjih godina kazala nam je:“I sada voli u vrtu posaditi koji red krumpira te gredicu raznog povrća. Voli biti kod nas u Zadru no još više je raduje povratak u rodni Hribac, kada zatopli, jer tada može otići u dvorište i vrt, biti sa svojim sumještanima. Ne voli sjediti i biti na miru, voli raditi i kretati se.“