U prostorijama DVD-a Divjake okupili su se izaslanici dobrovoljnih vatrogasnih društava Općine Skrad. Razlog sastanka je nalaz inspekcije prema kojoj društva iz Divjaka, Bukovog vrha i Hripca ne udovoljavaju zakonske kriterije prema kojima bi mogli ostati samostalni pa makar kao počasna društva.
Zakon o vatrogastvu lijepo kaže: “Dobrovoljna vatrogasna društva i vatrogasne zajednice osnivaju se, djeluju i prestaju s djelovanjem sukladno odredbama zakona koji uređuje osnivanje i djelovanje udruga, ako ovim Zakonom za pojedina pitanja nije drugačije određeno. Dobrovoljna vatrogasna društva i vatrogasne zajednice su od interesa Republike Hrvatske.”
No je li doista tako, pitaju se članovi triju društava koji ne ispunjavaju kriterije Zakona o vatrogastvu i podzakonskih akata. Predsjednik Općinskog vijeća i VZO Skrad Ivan Crnković tako kaže:“Nažalost imao sam obvezu i dužnost potpisati nalaz inspekcije i slijedom toga djelovati. Jedno je moje osobno mišljenje jer mislim da je Zakon loše napisan odnosno nedorečen, a drugo je vezano uz moj profesionalni status temeljem kojeg vam moram reći da drugačije ne može biti već se društva u Divjakama, Bukovom vrhu i Hripcu moraju ugasiti jer ne ispunjavaju zakonske kriterije. No to ne znači da vatrogasci tih društava više neće postojati. Oni mogu podnijeti zahtjev kojim će postati članovi DVD-a Skrad, te mogu nastaviti svoj rad i obavljati određene vatrogasne poslove koji su im mogući. Održavanje opreme, poslovi održavanja domova, vježbe su i dalje njihovo pravo, no izlasci na požarište dužnost su skradskih vatrogasaca koji ispunjavaju uvjete za to. Za vaša seoska društva ostaje sve isto, jedino više nećete djelovati samostalno pod vašim imenom već ćete biti sastavni dio skradskog društva. Vatrogasnu uniformu ćete ponosno nositi i dalje i nitko vam to pravo, npr. nakon 50 godina rada u vatrogastvu, ne može uskratiti jer ste previše dali ovom društvu da bi bilo drugačije“.
Uz komentare vatrogasaca lokalnih društava da li je moguće da se ipak ime društava nekako zadrži rečeno je da će se potražiti mišljenje viših instanci jer bilo bi žalosno da vatrogasci Divjaka, Hripca i Bukovog vrha nakon 50 i više godina ne mogu obilježavati svoje jubileje zbog krutog Zakona koji u svom članku 6. govori:“Dobrovoljna vatrogasna društva i vatrogasne zajednice su od interesa Republike Hrvatske“ jer dobrovoljci vatrogasci su dosad sa ili bez „važećih papira“ izlagali svoje živote spašavajući imovinu svojih susjeda, sumještana, svoje lokalne i šire zajednice.
Oni su se vatrogasnom i ljudskom zakletvom obvezali na to, a sada im se birokratskom odlukom želi to pravo oduzeti. Tako Franjo Smažil kaže kako su dosad djelovali legalno a od sutra će prijeći u „ilegalu“.
No što će biti kada plane kuća u nekom selu, kada uz metar snijega prvo vatrogasno vozilo stigne nakon pola sata ili više vremena, a oni koji su u selu neće smjeti započeti gasiti požar zbog zakona koji im to brani.
Hoće li se vratiti na početak i gasiti u civilu, kao prije osnivanja svojih društava, dodajući kante vode od ruke do ruke, usprkos sredstava koja su u njihovim vatrogasnim spremištima. Jadnog li Zakona koji na jednoj tragediji trenira strogoću misleći da će time uvesti reda u vatrogastvo. Nažalost tek sada će dolaziti do ljudskih tragedija jer će zbog desetak minuta vremena, čekanja da dođu „pravi vatrogasci“ izgorjeti nečija imovina, ugasit će se nečiji život i sve što je pojedinac kroz život stvarao.
Ti su ljudi prijatelji, rodbina, susjedi koji piju kavu međusobno, dijele radost i tugu zajedno, žive i poznaju se godinama. Nije to Europa i gradovi u kojima susjed susjeda ne poznaje. Oni traže jedino malo ljudskosti i razumijevanja za sebe i svoju dobrovoljnost koju sada, njihovo je to mišljenje, gube. Oni nisu u cvijetu mladosti, dobro znaju svoje mogućnosti a godine iskustva dovoljan su razlog da u uniformi vatrogasca ili pidžami počnu gasiti požar koliko im to snaga i godine dozvoljavaju. Oni ne zaboravljaju riječi “VATRU GASI, BRATA SPASI”.
About the Author
