Pročitavši intervju mr. Vladimira Mancea, člana Turističkog vijeća u Skradu, objavljenog u Goranskom Novom listu u ožujku 2008. godine pod naslovom „Bile su to zlatne godine skradskog turizma“ u želji da čitatelji steknu cjelovitu i stvarnu sliku o razvoju turizma u Skradu navest ću činjenice i podatke koji će to i vjerodostojno potvrditi.
Naime, budući sam bio sudionik svih događanja u Skradu od 1950. god. do 1969. god. i to kao inicijator, organizator ali i neposredni izvršilac u svojstvu člana Upravnog odbora ondašnjeg Turističkog društva Skrad i kao direktor Ugostiteljskog poduzeća «Zeleni vir», navesti ću podatke koji će čitateljima približiti to vrijeme ali i ljude koji su doprinijeli da Skrad postane poznato turističko mjesto.
Iako počeci turizma u Skradu datiraju prije drugog svjetskog rata, … za brži razvitak turizma nije bilo preduvjeta: ceste nisu bile asfaltirane, te su stoka i kola u prolazu dizali oblake prašine, nije bilo dobrih vodovoda ni kanalizacije, naselja su vrlo kasno dobila električno svjetlo. Prvi hotel podignut je u Delnicama oko 1925., u Fužinama, Lokvama i Skradu su radili mali pansioni.
rata, tijekom obnove i industrijalizacije zemlje turistički promet bio je beznačajan. Oko 1950. za čitavo područje kotara osniva se u Delnicama turistički ured, obnovljeni su ugostiteljski objekti, među hotelima i «Zeleni vir» u Skradu.» (citat iz knjige «Gorski kotar», Delnice 1981.)
Godine 1952. gosp. Juraj Kruljac i ja (Mladen Tomić) osnivamo Turističko društvo Skrad, čija preteča iz 1914.- „Društvo za promet stranaca“ djeluje do 1940. god, da bi nakon toga potpuno nestalo. Iz tih dana između dva svjetska rata i prvih začetaka turizma u Skradu svakako se treba sjetiti gosp. Lončarića, gosp. Grgurića (Planinara), gđe. Vere Radaković i gđe. Miščević, koji su u malim pansionima s tek nekoliko soba, u granicama ondašnjih uvjeta, primali u ljetno doba goste. Tada još ne možemo govoriti o turistima. Da je tada započela senzibilizacija Skrada za turističku djelatnost, u godinama pred drugi svjetski rat potvrđuju i gosp. Grgurić (Mundus), Mato Šporčić, Delač i Jugović koji relativno malobrojnim gostima ili putnicima namjernicima pružaju ugostiteljske usluge u svojim gostionicama. Ove vrlo skromne začetke turističke djelatnosti nikako ne bismo mogli nazvati „zlatnim godinama“, a ignorirati sve ono što se događalo od 1950.-1970.!
Upravo stoga ne smijemo zaboraviti niti one članove Turističkog društva Skrad koji su od 1954. godine kada isto započinje sa značajnijom aktivnošću, znatnije doprinijeli njegovom radu tijekom narednih godina, a to su gospoda Viktor Jakovac, Branko Juričić, Lončarić, Ferderber itd. Dok se je u okviru Turističkog društva radilo volonterski na uređenju mjesta, organiziranju šetnica, obilježavanju planinarskih staza, promidžbi i dovođenju turista na osmišljene i organizirane izlete (dolaze maškare iz Crikvenice, organiziraju se izleti gostiju iz Crikvenice i Opatije u Zeleni vir itd.). U okviru ugostiteljskog poduzeća „Zeleni vir“ koje se osamostalilo 1.srpnja 1957. godine (od 1951. Zadružno ugostiteljsko poduzeće) razvija se hotelsko-ugostiteljska djelatnost s organiziranim stručnim i školovanim kadrovima. Dok do 1950. Skrad nije imao niti jednog kvalificiranog radnika ugostiteljske struke, 1970. godine ima već 13 generacija kvalificiranih konobara i kuhara. Da su se stanovnici Skrada opredijelili za turizam govori i podatak da je njih više od 30 završilo ugostiteljske škole dok je njih 40-ak steklo polukvalifikacije na 6-mjesečnim tečajevima koje je organiziralo UP „Zeleni vir“ i škola Skrad.
Skrad je tada „živio“ za turizam i od turista. To potvrđuju podaci o cca 40 kućanstava koja su sukladno Pravilniku o kategorizaciji privatnog smještaja Privredne komore Hrvatske adaptirala i uredila sobe za prijem gostiju. Kredite za te adaptacije osiguralo im je UP „Zeleni vir“ i na taj način povećalo smještajne kapacitete u kućnoj radinosti na 100 kreveta dok je istovremeno hotel imao 40 ležaja. Takav razvoj turizma omogućio je izgradnju parkirališta i benzinske pumpe u kojoj izgradnji su dobrovoljnim radom učestvovali gotovo svi stanovnici Skrada. Godine 1966. izgrađen je Tranzit restoran, za kojeg gosp. mr. Mance navodi: „..da je objekt koji je po svojoj bezličnoj socrealističkoj arhitekturi mogao biti sagrađen bilo gdje u tadašnjoj državi“, dok istovremeno društvo arhitekata u stručnoj literaturi navodi upravo ovaj objekt kao primjer vrhunskog dometa arhitekture 70-ih godina kojeg bi trebalo zaštititi. Možda bi ova informacija mogla poslužili članovima Turističke zajednice da je u promidžbi Skrada iskoriste kad već imaju takvu „arhitektonsku rijetkost“! Uz ovaj kuriozitet činjenica je da su upravo u tom restoranu odsjedale na putu za Brione mnoge inozemne delegacije i ugledni državnici od kojih je najpoznatiji iranski šah Reza Pahlavi (9. lipnja 1966. od 13. -15. 30 h).
Ove činjenice nedvojbeno potvrđuju visoku kvalitetu usluge i vrhunsku stručnost kadrova koja je u tom, za mr. Mancea turistički potpuno nevažnom razdoblju, obilježila turizam u Skradu. Upravo kroz ovaj restoran dnevno je prolazilo preko 1000 gostiju, u ljetnoj «špici sezone» i do 3000. Ne smijemo zaboraviti da je cca 150 gostiju ostajalo na noćenju. Prema podacima Zavoda za statistiku Rijeka, 1960. godine ostvaruje se 26 943 noćenja, a već 1964. rekordnih 35 759, upola više od Delnica ili Fužina koji su raspolagali s daleko više smještajnih kapaciteta. Godine 1961. štampan je i prvi samostalni turistički prospekt «Vodič kroz Skrad», dok je za Gorski kotar štampan tek 1963. godine, znači dvije godine kasnije! (Gorski kotar, Delnice 1981- str. 749)
U to vrijeme su u Skradu stajali svi autobusi koji su prometovali na liniji Zagreb-Rijeka, a generacije putnika na toj relaciji pamte Skrad po izvanrednim domaćim goranskim specijalitetima koji su predstavljali redovitu ugostiteljsku ponudu «Tranzit restorana»: sir s vrhnjem, domaće svježe i kiselo mlijeko, savijače od borovica, slatkog sira i jabuka itd. O stručnosti kuhara i njihovom umijeću svjedoče mnogobrojne nagrade s gastronomskih takmičenja u zemlji (bivša Jugoslavija), ali i u inozemstvu. Tako je UP «Zeleni vir» na međunarodnoj gastronomskoj izložbi u Petrinji 1963. god. osvojilo «Zlatni PIGIK»- prvu nagradu.
Gosti koji su odsjedali u hotelu sjećali su se Skrada upravo po odličnoj kuhinji i domaćim specijalitetima, divljači, svježim pastrvama koje su uzgajane u bazenu- vodoskoku uz hotel, svježem povrću, mesu i mliječnim proizvodima, te šumskom voću koje je nabavljano od lokalnog stanovništva kojem je upravo opskrba hotela njihovim proizvodima bio osnovni ili dodatni izvor prihoda. Kad tome pridodamo sve one koji su bili neposredno zaposleni u UP «Zeleni vir“ slobodno možemo reći da je u razdoblju od 1950-1970. Skrad živio od turizma i za turizam.
Razglednice Skrada, iz 60-ih svjedoče o mnogobrojnim cvjetnjacima i raznobojnim teglama, uz čitavu cestu, prepunih cvijeća, a to malo mjesto, već tada je imalo plaćene radnike koji su radili na uređenju i održavanju cvjetnjaka i nasada, svakodnevno praznili kante za smeće i meli parkiralište i okoliš hotela i tranzit restorana! Ondašnje turističko društvo lansiralo je još tih davnih dana krilaticu „Više cvijeća, manje smeća!“. Za Novu godinu su se na nekoliko javnih mjesta postavljene jelke kitile električnim žaruljama ofarbanim crvenom, žutom i plavom vodenom bojom. A na tada već nadaleko poznate plesne zabave u hotelu «Zeleni vir» dolazili su gosti iz Rijeke, Zagreba i cijele Jugoslavije koji su sobe rezervirali i do godinu dana unaprijed.
Treba li podsjećati da su izgrađeni i popratni objekti -prodavaonica suvenira i štampe, javni WC s po pet toaleta za dame i gospodu u kojima su čitavog dana dežurale čistačice, pa Skrad u to davno vrijeme nije imao nikada problema s čistoćom toaleta, toliko često prisutnim problemom i dan danas u turističkim tranzitnim mjestima. Otvorena je brijačnica, voćarna, pekara… U tzv. Zadružnom domu davale su se subotom i nedjeljom kino predstave, a gosti hotela ali i ostali mogli su u hotelu „Zeleni vir“ pratiti prve televizijske programe koje je emitirala RT Zagreb. U novoizgrađenom snack buffetu mogao se kupiti sladoled koji se dva puta tjedno nabavljao i dovozio iz Ljubljane! Jedna od prvih skijaških žičara u Gorskom kotaru, izgrađena 1967. učinila je od Skrada i poželjno zimovalište. Tako pored stacionarnog, lječilišnog, tranzitnog, izletničkog turizma Skrad postaje i zimsko-sportski centar u kojem se održavaju skijaška natjecanja u trčanju te skijaškim skokovima na jednoj od dvije goranske skakaonice (izgrađena 1938/39, otvorena 9. siječnja 1939. – «Gorski kotar» str 473.) U tom periodu zahvaljujući ogromnom volonterskom radu Mladena Tomića (savezni skijaški sudac) osnivanjem i organiziranjem sportskog kluba nekolicina skijaša -trkača, posebno braća Rački, postižu značajne rezultate i osvajaju medalje na državnim i međunarodnim natjecanjima što u Skrad dovodi na kondicione treninge mnoge sportaše.
Tih je godina vrlo kvalitetna suradnja UP «Zeleni vir» s hotelima iz Crikvenice i Opatije osigurala Skradu organizirane jednodnevne izlete inozemnih gostiju, tako da je kroz ljetnu sezonu dnevno pristizalo i nekoliko autobusa gostiju. Kasnije je ta suradnja rezultirala i gostima koji su polovicu svojeg boravka provodili u Skradu, a polovicu u Crikvenici ili Opatiji. O tome svjedoči i integracija UT poduzeća «Jadran» iz Crikvenice s UT poduzećem «Zeleni vir» iz Skrada koja je trajala od 1970. do 1973. godine.
Ne smije se zaboraviti da je upravo u tom razdoblju u Zelenom viru izgrađen, opet većim dijelom zahvaljujući dobrovoljnom radu članova Turističkog društva i mještana, turistički dom, današnji planinarski dom. Uz veliku materijalnu pomoć UP «Zeleni vir» uređenje Vražji prolaz, Muževa niža…Sve u cilju obogaćivanja turističke ponude. Nažalost, danas je od svega toga ostalo veoma malo ili gotovo ništa: potpuno devastirani i već godinama zatvoreni hotel «Zeleni vir», uništeni „arhitektonski biser“-Tranzit restoran koji je pretvoren u bezličnu seosku krčmu, ostaci praznih kamenih vaza koje su nekada bile pune cvijeća i oko kojih su se turisti slikali. Toliko o izjavi mr. Vladimira Mancea o «neutemeljenosti» izjava onih koji poslijeratno razdoblje turističke povijesti Skrada nazivaju njegovim najuspješnijim dijelom.
Da li je razdoblje od 1950-1990, s osobitim naglaskom na ono od 1950- 1970. «zlatno doba» skradskog turizma i što bi današnji turistički djelatnici trebali učiniti da Skrad opet postane zanimljiv turistima ostavljam na procjenu i ocjenu čitateljima, a onim čitateljima koje zanimaju statistički podaci o kretanju turističkog prometa (posjetilaca i ostvarenog broja noćenja u Skradu) predlažem da se detaljnije informiraju kroz biltene Zavoda za statistiku Primorsko-goranske županije.
S poštovanjem uz srdačne pozdrave.
Mladen Tomić
About the Author
