Skradska mladež zaboravila je na osnovna pravila lijepog ponašanja. Koliko god se odrasli trudili da im usade osnove lijepog ponašanja oni to odmah zaborave kad se nađu u skupini u večernjim satima. Tako zadnjih mjesec dana ima bezbroj primjera u kojima mladež koja se okuplja u večernjim satima na raznim mjestima radi manju ili veću štetu na društvenoj imovini, parkovima, igralištima, oko osnovne škole, automobilima, pojedinim ulicama. U svakom slučaju riječ je mladima osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta.
Pođimo redom. Ulica prema željezničkoj stanici u odlascima mladih ili dolascima vlakom u noćnim satima postaje mora za žitelje koji strepe za parkirane automobile u ulici, mladi oštećuju automobile, oštećuju retrovizore, dižu šahte odvodnje, razbacuju složena ogrjevna drva, ruše postavljenu turističku signalizaciju.
Domaća mladež potpomognuta vršnjacima koji su na odmoru kod svojih baka i djedova svakodnevno se okuplja oko škole. Igra se košarka, nogomet, troši se nakupljena energija. No završetkom igre počinje divljanje, razbijaju se postavljene klupe, kante za smeće, stakla na zgradi se gađaju kamenjem i u zadnje vrijeme jabukama iz školskog voćnjaka, flomasterima se piše po staklima, zidovima, kontejnerima za smeće… Za takve postupke mladih nema opravdanja jer to je ipak imovina svih Skrađana u koju su ulagali novac njihovi roditelji. Između svega mnogi se pitaju kamo to vodi. Ima li previše slobode, previše energije koja se usmjerava u krivom pravcu? Mogu li mladi sami utjecati na poticatelje vandalizma i usmjeriti ih ka pozitivnom razmišljanju? Ako se takvim negativnim ponašanjem pojedinci žele dokazati a nitko iz grupe ne čini ništa da se spriječi vandalizam svi se oni trpaju u istu „vreću“, svi postaju sukrivci za počinjene štete.
Vjerujem da mladi razumiju da sve što odrasli rade, rade njima koji će jednog dana odlučivati o sebi i mjestu u kojem žive, sve se radi da njima bude bolje, ljepše i ugodnije. Parkove, klupe, igrališta najviše koriste baš oni, mlada generacija. I mi starija generacija, kada smo bili mladi radili smo razne nepodopštine, no nije nam bilo nikad na umu da nekomu nanesemo materijalnu štetu. Svaka klupa u parku, svako razbijeno staklo, svaki oštećen auto, prometni znak, putokaz ima svoju cijenu koju na kraju plaćaju odrasli. Mogu li se ti novci utrošiti za nešto novo ili će se iz godine u godinu tisuće kuna trošiti za iste namjene, popravak uništenog i oštećenog. Mladi, vi ste na potezu. Mještani vas pitaju „Zar vam ništa nije sveto“ ?
