Tranzit restoran u središtu Skrada je već neko vrijeme zatvoren. Sada služi jedino za reklame drugima. Od 2005. godine više je zatvoren nego otvoren. Nakon kupnje od Goranina u stečaju novi vlasnik Čedomir Rađenović objekt je djelomice renovirao a potom ga aktivirao kroz zakup i samostalni rad. Prvi zakupci, obitelj Beljan iz Šubetovog Mosta, radili su nešto više od godine dana, imali su iza sebe određene rezultate, proširili su ponudu… i tada je zakup prekinut. I zakupac i vlasnik iznijeli su svoje priče i razloge raskida. Nakon pauze od dva mjeseca, u lipnju 2008. godine kafe bar je samostalno otvorio gosp. Rađenović te on radi u ljeto i dijelu jeseni te 2008. i 2009. godine. Nakon ovog zadnjeg zatvaranja Tranzita gosp. Rađenović je izjavio kako više nema namjeru samostalno otvarati već traži zakupca za njega.

U cijeloj priči „Tranzit“ kao i uvijek glavnu ulogu igra novac, koji se nije slijevao u dovoljnoj mjeri ni u džep zakupca a ni vlasnika jer ovo je ipak kafić na periferiji, nije npr. u centru Rijeke. Ne prolazi kroz njega velik broj ljudi, naročito u kasnu jesen, zimu i rano proljeće. No to je vlasnik Tranzita gosp. Rađenović trebao znati i kada ga je kupovao.

Važno je znati da je Tranzit izrastao mukotrpnim radom mnogih Skrajana, kroz ugostiteljsko poduzeće „Zeleni vir“, kroz sitne lokale i stari hotel „Zeleni vir“, kada se radilo od jutra do kasno u noć, kada su konobari i kuhari kroz ljeto radili za plaće kroz zimu, no bilo je to vrijeme ljetnih gužvi kada se svaki drugi automobil i svaki autobus zaustavio u Skradu, kada je kiselo vrhnje, friški sir i štrudla od borovnica ili sira bila nadaleko poznat brend zbog kojeg su tranzitni putnici i gosti stali na dvadeset do pola sata kako bi predahnuli od putovanja prema Zagrebu ili Rijeci.

Auto cesta Rijeka-Zagreb prekinula je tu lijepu skradsku turističku priču, ugasila je više ugostiteljskih objekata ili su oni dobili neiskusne zakupce, koji nisu ni strukom ni dušom ugostitelji. Svi su oni natjerani u te vode jer nešto se treba raditi. S druge strane u zakupljene kafiće ne ulažu mnogo jer nema velike zarade i ostatka novca za ulaganje u namještaj i uređenje interijera. Ako ste bili pred deset i više godina u nekom od njih oni su takvi skoro i danas, promijenila se neka stolica ili stol. Ne kudim zakupce što ne dižu kvalitetu ponude jer oni to uz plaćanje visokih zakupa ni ne mogu. Preživljavaju surovu goransku zbilju i većinom se oslanjaju na domaće ljude koji dolaze na kavu, pokoju čašu vina ili pivo.

Zaključak sam dolazi, u borbi za preživljavanje domaći ljudi koji su u osamdeset posto posjetioci skradskih kafića biraju kafić domaćih vlasnika i zakupaca, pa bio on i malo lošije uređen, traže Krešu da odsvira koju skladbu na heligonki, traže Pokija i Gogu odnosno naučeni su na kuglanu, na „Ljubin bar“… Oni će preživjeti i sa skromnom ponudom dok se drugi moraju dobro potruditi i ponudom i kvalitetom usluge kao i uređenošću interijera te kontinuitetom rada objekta da bi dobili gosta i posebno domaćeg čovjeka. Da su zakupci vlasnici vjerojatno bi se nešto od svega promijenilo na bolje.

Da se vratimo Tranzitu. Ovim načinom rada, malo otvoren a više zatvoren, njemu se pišu crni dani, on će sve više biti trošak vlasniku a sve manje izvor novca.

U ovoj priči najviše trpi i stradava skradski turizam jer domaći ljudi, gosti i prolazni putnici pitaju i govore, „Jel opet zatvoren?“ ili „Usrećili ste se, ljudi!“.

No, gubitak skradskih turističkih objekata vezuje se uz političke odluke i „nenasilno“ spajanje Ugostiteljskog poduzeća Zeleni vir, sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u Trgovačko-ugostiteljsko poduzeće „Goranin“ Delnice. Raspadom TUP Goranin i odlaskom u stečaj Stari hotel i Tranzit ne dolaze natrag Skradu već se jeftino prodaju (iako se u te objekte uložilo vrlo malo ili ništa Goraninovog novca) ljudima koji nisu iz ovog kraja, koji su u tom trenutku imali gotov novac, kojima nije stalo da oni rade punim plućima i malo po malo, jer danas je važniji profit i zarada (a kome nije…).

Tu smo gdje smo, vrijeme recesije, što se turizma tiče, Skrad je pogodilo još osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je nestalo poduzeća „Zeleni vir“, a ova 2009-ta još je malo dublje zagazila klicu oporavka turizma u Skradu.